Besa: obećanje koje je čuvalo živote pred izazovima modernog doba
Časna riječ mogla je sigurnost neznanca pretvoriti u ličnu obavezu. Albanska tradicija bese pružala je ljudima zaštitu od progona i rata. Danas njen značaj slabi s urbanizacijom i razvojem državnih pravnih sistema.
Redakcija Balkan Magasineta · 21. oktobra 2026. · 4 min čitanja
Slušaj tekst
Čitanje · oko 0:00
Kada je kao desetogodišnjak izbjegao iz Sarajeva tokom rata u Bosni i Hercegovini, Hamza Karčić s porodicom je stigao u Tetovo, u tadašnjoj Makedoniji. Tamo nisu poznavali nikoga. Ipak, jedna albansko-turska porodica otvorila im je vrata svog doma. U ličnom svjedočanstvu za New Lines Magazine Karčić opisuje kako je doživio besu mnogo prije nego što je saznao za tu riječ.
Tetovo je postalo utočište upravo zahvaljujući spremnosti albanskih porodica da prime bošnjačke izbjeglice. Ljudi su sami organizovali prihvat, dok su makedonske vlasti, prema Karčićevim riječima, pokazivale otvoreno nezadovoljstvo. Obaveza koju su domaćini preuzeli zato je bila posebno važna u trenutku kada je izostala dobra volja vlasti.
Obećanje koje obavezuje pred zajednicom
Besa se obično prevodi kao časna riječ, svečana zakletva ili držanje obećanja. U albanskoj tradiciji smatra se svetom i nepovredivom. Povezana je s riječima besoj, vjerovati ili imati povjerenja, i besim, vjera ili povjerenje.
U Kanunu, tradicionalnom albanskom običajnom pravu, besa je jedan od temelja ličnog ponašanja i odnosa u zajednici, usko vezan za čast i gostoprimstvo. Dati nekome besu znači usmeno preuzeti obavezu. Onaj ko obeća zaštitu lično odgovara za sigurnost druge osobe, čak i kada se time izlaže opasnosti ili postupa protiv vlastitih ili porodičnih interesa.
Zaštita može obuhvatiti gosta, neznanca, pa čak i neprijatelja. Besa je služila i za privremeno obustavljanje krvne osvete, kroz dogovore o primirju. Tako je obećanje otvaralo prostor za dogovor i među ljudima koji su inače bili u sukobu.
U tradicionalnom plemenskom društvu planinskih krajeva sjeverne Albanije besa je imala ulogu institucije koja je uređivala zajedničke poslove. Za obećanje se jamčilo vlastitom čašću i ugledom u zajednici.
Kada je zaštita spašavala živote
Tokom Holokausta besa je u Albaniji dobila sasvim konkretnu primjenu. Albanci muslimani i kršćani štitili su Jevreje od nacističkog progona. Primali su ih u svoje domove i nabavljali im lažne lične dokumente. Zaštitu su pružali i Jevrejima koji su živjeli u Albaniji i jevrejskim izbjeglicama iz drugih dijelova Evrope.
Gotovo svi Jevreji koji su se tokom njemačke okupacije nalazili unutar albanskih granica bili su spašeni, osim članova jedne porodice. Taj podatak New Lines Magazine prenosi pozivajući se na memorijalnu i istraživačku ustanovu Yad Vashem. Na kraju rata u Albaniji je živjelo više Jevreja nego prije rata.
Nekoliko decenija kasnije, ljudi su istu obavezu preuzimali i tokom ratova u bivšoj Jugoslaviji. Kada je režim Slobodana Miloševića 1999. pojačao teror nad kosovskim Albancima, hiljade ljudi potražile su utočište u Makedoniji i Albaniji. I tamo im je lokalno stanovništvo pružalo besu.
Bezuvjetan ideal u društvu koje se mijenja
Koliko daleko ta obaveza seže pokazuje stara balada o Constantinovoj besi. Constantin obećava majci da će kući dovesti sestru Doruntine, koja se udala daleko od doma. Ni smrt ga ne oslobađa obećanja: vraća se iz mrtvih da bi ga ispunio. Na toj priči zasnovan je i jedan roman albanskog pisca Ismaila Kadarea.
Nasuprot bezuvjetnom zahtjevu iz balade stoje društvene promjene zbog kojih besa postepeno gubi kulturni utjecaj i sve se manje poštuje. Urbanizacija, modernizacija i razvoj državnih pravnih sistema slabe tradicionalni poredak u kojem je lični ugled bio jamstvo da će se dogovori poštovati. U tekstu za World Literature Today Veronica Esposito opisuje kako je otvaranje albanskog društva tokom 1900-ih i 2000-ih umanjilo nekadašnji kulturni značaj bese.
Mijenja se, dakle, i ono što jamči ispunjenje obaveze: čast pojedinca pred zajednicom ili državni pravni sistem. Posebna snaga bese bila je u tome što je odgovornost činila ličnom, čak i kada je nekoga trebalo zaštititi od vlasti.
U domu porodice koja ih je primila u Tetovu ta je odgovornost postala dio svakodnevice. Karčić i njegova porodica ostali su šest mjeseci, prihvaćeni kao članovi porodice. Nikakvo formalno obećanje nikada nije izrečeno, piše on u New Lines Magazine. Ono što je kasnije prepoznao kao besu već su dobili: mjesto u domu i brigu tokom mjeseci provedenih u izbjeglištvu.