Kada je jezik porodice lakše razumjeti nego govoriti

Zamisli da te zove rođak iz zemlje iz koje je tvoja porodica nekada došla. Razgovarate o protekloj sedmici, a kada želiš ispričati nešto o poslu, tražiš riječ koju svakodnevno koristiš na švedskom. Situacija je zamišljeni primjer, ali skreće pažnju na važno pitanje: za koje dijelove života imaš riječi na kojem jeziku?

Za nekoga ko živi u Švedskoj i ima porodične veze s Balkanom, pitanja o poznavanju jezika mogu postati i pitanja pripadnosti. Tada može biti korisno razlikovati kako razumijemo, govorimo, čitamo i pišemo na nekom jeziku – i šta nam taj jezik znači.

Razumijevanje i govor ne moraju biti jednako razvijeni

U istraživanjima o nasljednim jezicima opisuju se osobe koje često najbolje vladaju većinskim jezikom društva, dok njihovo vladanje nasljednim jezikom varira od samog razumijevanja do potpuno tečnog izražavanja. To nije opis svih mladih odraslih osoba balkanskog porijekla, nego jezičkih profila koji se pojavljuju.

Nasljedni jezik, dakle, ne označava određeni nivo znanja. Osoba može razumjeti jezik, a da ga ne govori tečno. Zato opisivanje svake vještine zasebno može pružiti jasniju sliku nego samo pitanje koji jezik najbolje znamo.

Različiti jezici za različite dijelove života

Višejezične osobe koriste svoje jezike u različitim situacijama, ulogama i s različitim ljudima. Zato se jezici rijetko razvijaju potpuno jednako i paralelno.

Postoji i razlika između svakodnevne komunikacije i formalnijeg, često pisanog jezika koji se koristi u obrazovanju. Sposobnost nesmetanog razgovora u svakodnevnom životu ne znači automatski da jednako dobro vladamo jezikom u obrazovnom kontekstu.

To nudi drugačiji način razumijevanja traženja riječi tokom telefonskog razgovora. Pitanje ne mora biti samo koliko dobro znaš jezik, nego i u kojim ga okolnostima obično koristiš. Razgovori s porodicom, studiranje i poslovni život postavljaju različite jezičke zahtjeve.

Pripadnost je drugačije pitanje od vladanja jezikom

Jezik se koristi za stvaranje i održavanje društvenih odnosa. Ima i emocionalnu stranu te značaj za kulturnu pripadnost i identitet.

Zato je jedan od načina razmišljanja o vlastitoj jezičkoj pripadnosti razlikovanje onoga što nam neki jezik znači od toga koliko nam ga je lako koristiti. Pitanje koji nam je jezik važan ne mora biti isto što i pitanje kojim jezikom govorimo s najvećom lakoćom.

Za nekoga ko se kreće između svakodnevice na švedskom i jezika porodice, konkretan opis može biti korisniji od jedne etikete: koristim švedski u nekim okolnostima, jezik porodice u drugim, a moje vještine se razlikuju. To ostavlja prostor i za ono što znamo i za odnose koje želimo održati živim.