Kada sljedeća generacija preuzima slavu

Pali se svijeća. Vinom se preliva ukrašeni obredni hljeb, slavski kolač, koji se zasijeca u obliku krsta i lomi na četiri dijela. U UNESCO-ovom opisu slave te radnje povezane su s molitvama, zahvalnošću i željama za zdravlje i blagostanje. Ali ko može sljedećoj generaciji pokazati kako se obredi izvode – i objasniti šta znače?

Slava je godišnji praznik kojim srpske pravoslavne porodice odaju počast svom svecu zaštitniku. Ona spaja vjersku proslavu s porodičnim naslijeđem i društvenim zajedništvom. Preuzimanje uloge domaćina zato može značiti više od pripreme obroka: potrebno je prenijeti i znanje i odgovornost.

Polazište je ovdje UNESCO-ov opis tradicije, a ne intervjui s porodicama s djecom u Švedskoj. Pitanja o svakodnevici i podjeli poslova zato su prijedlozi za razgovor, a ne opis toga kako porodice ovdje obično slave.

Porodična tradicija, ne tradicija svih

To što je slava ukorijenjena u srpskom pravoslavlju ne znači da svi ljudi srpskog porijekla slave taj praznik ili imaju isti odnos prema njemu. Ta razlika važna je i kada djeca treba da razumiju svoje porodično naslijeđe i govore o njemu.

Pred školskim drugom ili gostom, „ovako slavimo u našoj porodici” može biti dobar početak. Time se ostavlja prostor za vlastito iskustvo, a da dijete ne mora govoriti u ime cijele grupe. Odatle se može nastaviti pričom o porodičnom svecu zaštitniku, obredima i razlozima zbog kojih se ljudi okupljaju.

Šta je obred – a šta podjela poslova?

Kada se odgovornost prenosi dalje, može biti korisno razlikovati vjerske obrede od praktičnih zadataka. Učiti o svijeći, obrednom hljebu i molitvama je jedno. Odlučiti ko će ići u nabavku, pripremati hranu i dočekivati goste je nešto drugo.

Za porodicu koja planove usklađuje s radnim smjenama i školskim danima, ta razlika čini razgovor konkretnijim. Koje znanje treba prenijeti dalje? Koje pripreme se mogu podijeliti? Šta je prethodni domaćin radio iz navike, a šta porodica smatra vjerski značajnim?

UNESCO-ov opis nije vjerski pravilnik za takve odluke. Za pitanja o izvođenju obreda porodica će možda morati da se obrati svojoj parohiji. O spisku gostiju i podjeli poslova, međutim, treba razgovarati polazeći od ljudi koji će zaista preuzeti odgovornost.

Više od onoga što je na stolu

Obrok ima važno mjesto u slavi, ali nije cijela tradicija. UNESCO-ov opis obuhvata i vjerske radnje i zajedništvo s rodbinom, komšijama i prijateljima.

To otvara prostor za razgovor koji se ne svodi samo na to koliko hrane treba pripremiti. Šta porodica želi da djeca razumiju o proslavi? Ako se starijem članu porodice pruži prilika da ispriča priču o svecu zaštitniku ili objasni neki dio obreda, znanje može dobiti jasno mjesto, uz rad u kuhinji.

Ne mora ni ista osoba znati molitve, pamtiti ranije proslave i koordinirati sve pripreme. Kada različiti zadaci postanu vidljivi, lakše je razgovarati o tome ko čime može doprinijeti. Pomoć gostiju tada je dogovor unutar porodičnog kruga, a ne pravilo koje važi za sve.

Prenošenje i znanja i odgovornosti

UNESCO ističe važnu ulogu žena u prenošenju načina izvođenja obreda i njihovog značenja. Pri smjeni generacija zato vrijedi pitati ne samo ko će biti sljedeći domaćin nego i ko čuva znanje na kojem proslava počiva.

Slava je 2014 upisana na UNESCO-ovu reprezentativnu listu nematerijalnog kulturnog naslijeđa čovječanstva. To priznanje ne daje gotov obrazac za proslavu svake porodice.

Za sljedeću generaciju polazište umjesto toga može biti konkretno: ko nas može naučiti, šta želimo da djeca razumiju i kako da podijelimo posao? Tada preuzimanje slave nije samo organizovanje sljedeće proslave nego i davanje mjesta znanju u svakodnevnom životu porodice u Švedskoj.