Bekim Sejranović – bez čvrstog uporišta između Osla i Save

U romanu Ljepši kraj norveško-bosanskog pisca Bekima Sejranovića glavni junak sjedi u brvnari u Bosni i prisjeća se odnosa s bivšom suprugom Norvežankom. Pripovijest se kreće između te brvnare i iznajmljene sobe u Oslu. Odlazak iz Norveške, dakle, ne znači da je Norveška ostala iza njega. Druga zemlja prati ga i u samoći.

Ta prisutnost dviju zemalja provlači se kroz piščevo djelo. Mjesta u kojima boravi nude mu krov nad glavom, posao, ljubav i uspomene, ali rijetko trajan mir. Povratak jednako lako može postati početak novog odlaska.

Jezik za rad, život za pisanje

U Norvešku je stigao kao izbjeglica 1993. U Oslu je 1999. magistrirao južnoslavensku književnost, a potom je, između ostalog, radio kao sudski tumač, prevodilac i nastavnik norveškog jezika za strance. Na hrvatski/bosanski prevodio je norveške pisce poput Ingvara Ambjørnsena, Frode Gryttena i Josteina Gaardera.

Norveški mu je postao sredstvo za rad, a s vremenom i jezik književnog stvaranja. Ipak, taj put nije nužno pratio i sve snažniji osjećaj da je kod kuće.

„Najviše se osjećam kao Bosanac kada sam u Norveškoj, a najviše kao Norvežanin kada sam na Balkanu, ali nikada se ne osjećam sasvim kod kuće“, rekao je 2015. za norveški javni servis NRK.

U tome leži jedna od ključnih napetosti njegovog književnog rada. Ako priču o integraciji zamišljamo kao put od izbjeglištva, preko učenja jezika, do ukorijenjenosti, Sejranović nastavlja pisati upravo tamo gdje ta priča obično završava. Jezikom je ovladao. Osjećaj tuđine ostaje.

Pripovjedač koji ne štedi sebe

Već je njegova prva zbirka Fasung iz 2002. prikazala lutalački život kroz fragmentarnu prozu s autobiografskim pečatom. Autoironija je pripovjedaču omogućila da se razotkrije, a da od sebe ne napravi junaka.

„Vlastiti život koristim kao sirovinu za pisanje“, objasnio je Sejranović u intervjuu za časopis Gracija. Ta rečenica opisuje njegov način rada: iskustva se prerađuju, premještaju i postaju fikcija.

Roman Nigdje, niotkuda iz 2008, objavljen na norveškom pod naslovom På vei til ingensteds, prati glavnog junaka od djetinjstva u Bosni do izbjegličkog života u Norveškoj. Samoća i potraga za identitetom izražavaju se kroz alkohol, drogu i seks. Istom svijetu pripadaju apsurd rata te korumpirani političari i birokrate. Roman je dobio regionalnu književnu nagradu Meša Selimović.

Norveški ga vraća rijeci

Romanom Din sønn, Huckleberry Finn iz 2015. Sejranović je prvi put napisao roman direktno na norveškom. Promjena jezika vratila ga je riječnom krajoliku oko Brčkog, ali je otvorila i prostor za kritički pogled na Norvešku: na ovisnost, privilegije i predodžbu o životu u najbogatijoj zemlji svijeta.

U intervjuu za NRK naglasio je da govori kao norveški državljanin. Kritika je dolazila iznutra. Istovremeno je norveškog Bekima i balkanskog Bekima opisao kao različite osobe, s različitim jezicima i sasvim različitim položajem u društvu.

U tom raskoraku leži jezička melankolija. Mogućnost izražavanja na oba jezika ne znači da je čovjek ista osoba pred objema publikama.

Sin iz romana je pisac ovisan o drogi koji se vratio iz Osla i živi na brodu u Brčkom. Njegov teško bolesni otac dolazi iz Australije i kupuje veći, stari brod. Pokušavaju ga obnoviti zajedno s prijateljem koji krijumčari robu rijekom. Otac se potom ne vraća iz noćnog ribolova.

Rijeka tako donosi i mogućnost zajedničkog rada i još jedan gubitak. I sam Sejranović putovao je Savom i Dunavom s prijateljima na brodu Savska Buba. Putovanje mu je bilo cilj samo po sebi. Ali potpuna sloboda za kojom traga Huckleberry Finn, junak pisca Marka Twaina, bila je, kako je Sejranović objasnio za NRK, sloboda koja ne postoji.

Između jezika, zajedno

U knjizi Dnevnik jednog nomada iz 2017. nastavio je spajati fikciju i činjenice, ovoga puta u dnevničkoj formi. Život u pokretu ostao je izvor građe za njegovo pisanje sve do smrti 2020.

Drugačiju sliku tog kretanja nalazimo u razgovoru koji je s njim za In Your Pocket vodio pisac Roman Simić. Sejranović je tada kao svoju najveću avanturu opisao vikende koje je provodio sam s kćerkom: upoznavanje njenog svijeta i podučavanje kćerke o životu, uz razgovor na mješavini slovenskog, hrvatskog i bosanskog. Među samotnim sobama i putovanjima brodom iz njegovih romana postoji i taj svakodnevni razgovor. Za ono što su radili zajedno trebalo im je više jezika.