Bosanci u Danskoj – uspjeh uz generacijski jaz

Na brodu Norröna u luci u Kopenhagenu jedna majka iz Bosne provela je dvije godine sa svoje dvoje djece u kabini bez prozora. Uslove u kojima je porodica živjela zabilježila je fotografija objavljena na informativno-edukativnoj stranici folkedrab.dk. Brod je bio jedno od mjesta na kojima su bile smještene bosanske izbjeglice, dok su danske vlasti računale da će njihov boravak biti privremen.

Dvije godine čekanja na povratak

Danski parlament Folketinget usvojio je u novembru 1992. takozvani Jugoslaverloven, zakon kojim je izbjeglicama dodijeljena privremena zaštita. Istovremeno je razmatranje njihovih zahtjeva za azil odgođeno za dvije godine. Odluka se temeljila na preporuci Agencije Ujedinjenih nacija za izbjeglice, UNHCR-a, i pretpostavci da će rat uskoro završiti.

Za mnoge je to značilo život u izbjegličkim centrima, bez mogućnosti da rade ili uče danski. Porodice nisu znale gdje ih čeka budućnost. Bosanci su tokom tog čekanja sami organizovali škole za djecu, ispričala je za list Kristeligt Dagblad bivša socijaldemokratska ministrica unutrašnjih poslova Birte Weiss. Pretpostavku da će se izbjeglice brzo vratiti kući opisala je kao kolektivnu pogrešnu procjenu međunarodne zajednice.

Kada je krajem 1994. prestao važiti zakon o privremenoj dozvoli za boravak, rat je još trajao. Malo se ljudi vratilo. Ipak, u anketi iz tog vremena oko 75 posto Danaca protivilo se tome da Bosanci dobiju stalnu dozvolu za boravak.

Stranke desnog centra Venstre i De Konservative željele su produžiti privremeni boravak. Socijaldemokratska vlada je, umjesto toga, u januaru 1995. osigurala usvajanje zakona Bosnierloven. Time je omogućeno pojedinačno razmatranje zahtjeva za azil, pa je većina tokom te godine dobila azil ili dozvolu za boravak iz humanitarnih razloga.

Otvorena vrata, ali nepriznate diplome

Nakon tih odluka izbjeglice su brzo počele napuštati centre. Do oktobra 1996. godine 84 posto Bosanaca preselilo se u stanove i kuće izvan izbjegličkog smještaja. Glavnu odgovornost za njihovo uključivanje u društvo imale su općine, dok su privatne grupe podrške pomagale u traženju smještaja i posla.

Prijem u lokalnim zajednicama bio je drugačiji od protivljenja stalnim dozvolama za boravak. Mnogi Danci otvorili su izbjeglicama vrata svojih domova i udruženja. Istraživačica Kristina Grünenberg iz instituta za istraživanje regionalne i lokalne uprave Amternes og Kommunernes Forskningsinstitut istakla je 2004. u listu Kristeligt Dagblad da su Danci Bosance često doživljavali kao ljude slične sebi. To je, prema njenim riječima, doprinijelo srdačnom prijemu koji im je olakšao uključivanje u društvo.

Godine 2004. radilo je oko 47 posto Bosanaca, nakon što su u Danskoj proveli u prosjeku nešto više od šest godina. Udio zaposlenih bio je veći nego u nekoliko drugih doseljeničkih i izbjegličkih grupa koje su u zemlji živjele duže. Već tada su Bosance opisivali kao svijetlu tačku danske integracijske politike.

Ipak, mnogima s visokim obrazovanjem diplome nisu priznate, pa njihovo znanje nije moglo biti u potpunosti iskorišteno. Onima s nižim kvalifikacijama uglavnom su bili dostupni poslovi za koje nije bila potrebna stručna sprema. Muškarci su češće prihvatali takve poslove, dok su se žene češće usmjeravale na učenje danskog i sticanje obrazovanja u Danskoj.

Rat ih je pratio i u novom životu

Teškoće odraslih nisu bile vezane samo za tržište rada. Među izbjeglicama je bilo ljudi koji su preživjeli masakre, bili zatočeni u koncentracionim logorima i izloženi ekstremnom nasilju. Drugima su domovi bili uništeni, a životi ugroženi prijetnjama.

Zbog tih iskustava mnogima je tokom godina dijagnosticiran posttraumatski stresni poremećaj, PTSP, te su otišli u invalidsku penziju. Posljedice rata ostale su prisutne dugo nakon izlaska iz izbjegličkih centara.

Kada je Kristeligt Dagblad kasnije pisao o obrazovnim uspjesima mladih Bosanaca, istovremeno je naveo da šest od deset Bosanaca u dobi od 40–64 godine nije bilo dio radne snage. I list Information je u osvrtu iz 2016. istakao da je odgođeni početak samostalnog života važan razlog zbog kojeg su mnogi odrasli postali zavisni od državne pomoći.

Put djece do fakulteta

Među mladima se pokazala drugačija slika. Prema analizi danske državne institucije Ankestyrelsen, 50 posto Bosanki u dobi od 20–24 godine studiralo je. Među Dankinjama taj udio iznosio je 42 posto.

Među Bosancima je 37 posto muškaraca studiralo na visokoj strukovnoj školi ili univerzitetu, u poređenju s 29 posto Danaca. Razlika je, dakle, kod oba spola iznosila osam procentnih poena.

U listu Kristeligt Dagblad Karsten Fledelius, stručnjak za Balkan i predavač na Univerzitetu u Kopenhagenu, ukazuje na to da su porodice davale veliki značaj obrazovanju djece, kao i na izraženu radnu disciplinu. Ističe i važnost toga što su danske porodice otvorile svoje domove izbjeglicama. Obrazovne ambicije imale su podršku i u porodici i u novom društvu.

U reportaži tog lista objavljena je fotografija Ehlimane i Ismara Dedovića, brata i sestre iz bosanske porodice, na Univerzitetu u Kopenhagenu, gdje su tada oboje radili. Prema njihovim riječima, srdačan prijem bio je presudan za to kako se njihov život u Danskoj razvijao.

Ehlimana i Ismar ukazali su i na ulogu roditelja: njihova podrška da djeca postanu dio danskog društva bila je presudna. Na fotografiji je bilo dvoje zaposlenih na univerzitetu iz iste porodice. U njihovom objašnjenju puta do tog uspjeha važno mjesto imali su roditelji.