Trideset godina uz Café Europa – zidovi koji su ostali

Kafić se može zvati Europa i kada mu je uzor negdje drugdje. U zbirci eseja hrvatske književnice i novinarke Slavenke Drakulić Café Europa: Life After Communism, objavljenoj 1996. godine, iznova se pojavljuju kafići uređeni po uzoru na one u Parizu i Rimu. Njihovo ime izražava želju: živjeti poput ljudi na zapadu, postati dio društva koje je toliko dugo bilo daleko.

Taj prizor iz svakodnevice uvodi nas u veliko političko očekivanje. Nakon pada socijalizma, oslobođena društva trebala bi se ponovo povezati sa zapadnom Evropom. Ali u prikazu Slavenke Drakulić ta čežnja nije obostrana. Zapadne zemlje ne dijele snažnu želju istoka za ponovnim ujedinjenjem. Već se tu otvara jaz između želje za pripadanjem i prihvatanja na ravnopravnim osnovama.

Godine 2026. navršava se trideset godina od izlaska knjige. Kada se Drakulić vratila tim pitanjima u zbirci Café Europa Revisited: How to Survive Post-Communism, objavljenoj u januaru 2021. godine, poređenje je dobilo opipljiviji sadržaj. Razlika između istoka i zapada sada se mogla pronaći i u hrani koja se prodaje pod istom robnom markom.

Sistem se može zamijeniti brže nego što se mijenja svakodnevica

Nada koju u prvoj knjizi budi zapad prije svega je nada ljudi o kojima Drakulić piše. Njen pogled već je tada kritičan. Tržišna ekonomija i formalna demokratija zamijenile su stari poredak, ali način na koji ljudi žive i razumiju svijet mijenja se sporije.

Životno iskustvo same autorice čini podjelu na istok i zapad složenijom. Odrasla je u socijalističkoj Jugoslaviji pod vodstvom Josipa Broza Tita, gdje su životni standard i sloboda kretanja bili veći nego u zemljama Varšavskog pakta. Opisuje kako se zbog toga osjećala nadmoćno u odnosu na tamošnje stanovništvo. I unutar socijalističkog svijeta, dakle, postojale su hijerarhije, poređenja i predstave o tome ko živi bolje.

Ipak, sloboda kretanja u njenim očima nije značila da je Jugoslavija slobodna. Ni nezavisnost nije automatski učinila Hrvatsku potpuno demokratskom. U knjizi Café Europa opisuje autoritarnu vladavinu predsjednika Franje Tuđmana i birokratiju u kojoj su ostali nekadašnji aparatčici. Politički poredak se promijenio, ali ljudi i ustaljeni načini vladanja mogli su opstati.

Kada se razlika krije u ribljem štapiću

Petnaest eseja u nastavku vraća se tom raskoraku između vanjskih promjena u društvu i ljudskih iskustava. Jedan od primjera su Slovaci koji otkrivaju da riblji štapići koje kupuju sadrže manje ribe nego štapići iste robne marke u Austriji.

Ono što knjiga razmatra kao prehrambeni aparthejd daje konkretno mjerilo jazu između istoka i zapada. Predmet poređenja ovdje je sam proizvod: isto ime, ali različit sastav. Pokazuje se da i zapadna potrošnja, u koju su ljudi u prvoj knjizi polagali toliko nade, može imati vlastitu hijerarhiju.

Drugi primjer iz nastavka su Hrvati koji godinama pokušavaju završiti postupke u okoštalom sistemu upisa nekretnina. Utrošeno vrijeme tu postaje mjera tromosti institucija. Za pojedinca društveni poredak čine i vrijeme potrebno da se neki predmet riješi i odgovor na pitanje funkcioniše li birokratija.

Od želje za pripadanjem do isključivanja drugih

U knjizi Café Europa Revisited ta se svakodnevna iskustva susreću sa sve snažnijom nativističkom politikom i neprijateljstvom prema doseljenicima. Nativizam pretvara predstavu o tome ko izvorno pripada nekoj zemlji u političku granicu. Pitanje pripadanja tako dobija drugačiji smjer nego za stolovima kafića 1990-ih: umjesto želje za vlastitim prihvatanjem, u prvi plan dolazi određivanje ko još smije pripadati.

U Café Europi 1990-ih Pariz i Rim bili su uzori koje je trebalo oponašati. U slovačkom primjeru iz nastavka već je prisutna ista robna marka kao u Austriji. Ipak, u ribljim štapićima dobija se manje ribe. Jaz se preselio u proizvod koji nosi isto ime s obje strane granice.