Sevdah izvan nostalgije – Damir Imamović obnavlja naslijeđe

Sarajevski pjevač Damir Imamović album Dvojka otvara pjesmom o svom gradu. „Sarajevo“ je jedna od četiri njegove autorske kompozicije na tom izdanju, dok je druge pjesme pronašao u bibliotekama i historijskim zbirkama. S bendom Sevdah Takht taj repertoar izvodi uz tanbur, violinu, električni bas i udaraljke. Na istom albumu tako se susreću autorski rad i istraživanje arhiva.

Naslijeđe koje su mnogi željeli prisvojiti

Sevdah je u Jugoslaviji bio veoma popularan od 1950-ih do 1980-ih. U intervjuu za kulturni časopis The Attic, Imamović opisuje kako je potom počeo gubiti uporište pred sve snažnijim prisustvom punka i drugih oblika popularne muzike.

Raspad Jugoslavije ponovo je promijenio okolnosti. Nove države nastojale su za sebe sačuvati dijelove zajedničkog kulturnog naslijeđa. Imamović smatra da su Bosanci još snažnije prigrlili sevdah dijelom i zbog potrebe za identitetom nakon ratova.

Istovremeno, pjesme su mogle sačuvati nešto zajedničko uprkos etničkim podjelama. Muzički časopis Songlines opisuje kako je oživljavanje sevdaha postalo način afirmacije zajedničke kulture. Mlađoj, marginaliziranoj generaciji pjesme o tajnoj ljubavi i osami dobile su i snagu muzike otpora.

Upravo između tih polova Imamović stvara: sevdah je naslijeđe koje treba sačuvati, ali i prostor za umjetničku slobodu.

Historija izvan vrta ruža

Dokumentirana historija sevdaha obuhvata tri stoljeća, a u njegovoj muzici prepliće se više historijskih slojeva. Za vrijeme osmanske vlasti lokalne melodije susrele su se s makamskim ljestvicama dvorske muzike i žičanim instrumentom sazom, s njegovim bordunskim tonovima. S Austro-Ugarskom došla je tonalna harmonija. Žanr se razvijao na razmeđu narodne i umjetničke muzike.

Imamović istražuje i društvene sredine koje su ostale izvan uljepšane slike sevdaha. U prikazu njegovog rada u časopisu Songlines, tragovi vode do bordela i opijumskih jazbina jednako kao i do vrtova mirisnih ruža koji se često povezuju s tim pjesmama. Istraživanje te historije proširuje sliku o ljudima i iskustvima kojima u ovoj muzici ima mjesta.

Godine 2015. otvorio je izložbu Sevdah, the Art of Freedom u sarajevskoj umjetničkoj galeriji. Naredne godine objavio je knjigu Sevdah na bosanskom jeziku, a 2017. uslijedio je engleski prijevod. U njoj je objedinio muzički, poetski i historijski razvoj žanra.

Istraživanje teče uporedo s muziciranjem. Na albumu Dvojka nalaze se i stare ljubavne pjesme i življe kompozicije nalik plesnim, čiji ritam nose udaraljke svirane rukama. Čuje se širina repertoara, pa i tamo gdje on odudara od predstave o sevdahu kao isključivo melankoličnoj muzici.

Stare pjesme u drugačijem sastavu

Sljedeći jasan korak bio je Singer of Tales. Kvartet koji je snimio album nastao je kada je Imamović 2018. koncertom u Sarajevu proslavio svoj 40. rođendan. Tada su se na pozornici okupili kontrabasista Greg Cohen, violinistica Ivana Đurić i Derya Türkan, koji svira klasični kemenče i kod kojeg je Imamović ranije učio osmansku muziku.

Album je snimljen u Berlinu, a za produkciju su bili zaduženi Joe Boyd i Andrea Goertler. Rad je trajao tri do četiri godine. Naslovom je odao počast knjizi istraživača Alberta Lorda o usmenoj poeziji na Balkanu, a istu zamisao prati i izbor repertoara: većinu čine tradicionalne pjesme, dok je samo dvije napisao Imamović.

Novina je, dakle, i u načinu izvođenja. Njegov bariton prate kontrabas i dvije različite boje gudačkih instrumenata, uz neposrednu vezu s osmanskom muzikom koju je proučavao. Songlines je ovo izdanje uvrstio među deset najboljih albuma 2020. godine. Imamović je 2021. bio među dobitnicima muzičkih nagrada tog časopisa.

Novi izrazi kroz izvođenje

Na sceni postoje i drugi pristupi starijem repertoaru. Grupa Mostar Sevdah Reunion osnovana je 1998, nakon rata, a među muzičarima s kojima je sarađivala su pjevač Šaban Bajramović i pjevačica Esma Redžepova.

U središtu jedanaestog albuma grupe, Lady Sings the Balkan Blues, nalazi se pjevačica Antonija Batinić. U recenziji iz marta 2023. Songlines opisuje kako ona spaja tradicionalno, ukrašeno pjevanje s izraženijim rock senzibilitetom i više groovea. Na repertoaru su i klasik „Moj Dilbere“ i tradicionalna pjesma nepoznatog autora „Srdo Moja“.

U pjesmi „Srdo Moja“ ponavljajući klavirski motiv nosi snažan glas Antonije Batinić. Za recenzenta časopisa Songlines Roberta Rigneyja ta stara pjesma bila je vrhunac albuma. Napisao je da ju je slušao iznova i iznova. Nakon tri i po minute želio je čuti još.