Digitalna jugonostalgija: domovina koju nikada nisu doživjeli

Na izložbi „Promaja“, koju u galeriji Rotor potpisuje Selma Sasivarevic, stari televizor prikazivao je snimke s Instagrama: propagandne priloge, muzičke spotove i turističke filmove iz Jugoslavije. Javne slike zemlje tu su se susrele s privatnom pričom, u kojoj je svoje mjesto imalo i sjećanje na sigurnost bakinog zagrljaja. Tako izložbu opisuje Sanjin Pejković u osvrtu na kulturu objavljenom u listu Göteborgs-Posten 21. februara 2026.

Uz jedan od snimaka svakodnevice u nestaloj zemlji stajao je tekst: „Zauvijek zavidim ljudima koji su imali priliku doživjeti djetinjstvo u Jugoslaviji“, navodi Göteborgs-Posten. Ta rečenica sažima posebnu vrstu čežnje: zavist prema djetinjstvu koje je proživio neko drugi.

Čežnja satkana od tuđih sjećanja

Lična nostalgija polazi od vlastitih sjećanja. Posredna nostalgija, nasuprot tome, počiva na zamišljenoj prošlosti, prenesenoj tuđim pričama, ali i muzikom, književnošću i filmom. Tako i neko ko nikada nije živio u Jugoslaviji može razviti snažan osjećaj povezanosti s tom zemljom.

Mladi rođeni i odrasli izvan nekadašnje Jugoslavije susreću se s nekoliko slojeva prošlosti: porodičnim sjećanjima, pričama koje prenosi kultura i slikama koje kruže digitalnim prostorom. Lično i kolektivno mogu se ispreplesti, kao u radu Selme Sasivarevic, gdje se sjećanje na baku susreće s javnim prikazima zemlje.

Jugonostalgija među mladima u dijaspori i predmet je naučnih istraživanja. Godine 2022. objavljeno je poglavlje o tom fenomenu s potpisom Dilyare Müller-Suleymanove, u okviru švicarskog istraživačkog projekta o mladima druge generacije i njihovom odnosu prema zemlji porijekla i historiji migracija. Pitanje pripadnosti tako se ne tiče samo onih koji su i sami živjeli u nekadašnjem sistemu.

Domovina koja se može dijeliti

Na Instagramu, Tiktoku i Facebooku sjećanja na Jugoslaviju dobijaju novi život. Korisnici dijele i komentarišu snimke, ali ih i biraju i prilagođavaju novim kontekstima. Pejković u svom osvrtu opisuje kako internet na taj način postaje teritorij zemlje koja više ne postoji.

Tu virtuelnu domovinu čine konkretne stvari: slike automobila, pisaćih mašina i plakata, kao i muzički snimci i filmovi. Digitalizacija ih čini dostupnim ljudima koji žive daleko jedni od drugih. Ploča ili stari primjerak knjige više ne moraju biti nadohvat ruke da bi njihov sadržaj postao dio svakodnevice.

Korisnici istovremeno učestvuju u stvaranju tog arhiva. Prikupljaju, dijele i komentarišu materijal. Pejković navodi kako snimak posvećen uspomenama na Youtubeu može povezati nepoznate ljude u tuzi ili ponosu. Zajedništvo može biti snažno, ali i privremeno: kada video nestane, može se rasuti i mjesto susreta nastalo oko njega.

Prošlost kao kritika sadašnjosti

Za čim, onda, mladi čeznu? Prema Pejkovićevoj analizi, digitalnu jugonostalgiju pokreću ekonomska nesigurnost, političko razočaranje i osjećaj da današnje male nacionalne države nemaju međunarodnu težinu. Slike su okrenute prošlosti, ali nezadovoljstvo se odnosi na sadašnjost.

Socijalistička Jugoslavija osnovana je 1945. pod vodstvom Josipa Broza Tita, s namjerom da pod parolom „bratstvo i jedinstvo“ poveže različite etničke i vjerske grupe. Nakon Titove smrti 1980. jačao je nacionalizam, a tokom 1990-ih uslijedili su raspad i ratovi. Onima koji traže zajedništvo preko granica država nastalih kasnije, nekadašnja zemlja zato nudi zajedničko ime i zajednički vizuelni jezik.

I predstava o materijalnoj sigurnosti ima svoje uporište. Politička antropologinja Larisa Kurtović, koja istražuje postjugoslavenski identitet u Bosni, opisala je za The Guardian 2022. kako se socijalističko razdoblje povezuje s ekonomskim rastom i velikim poboljšanjem životnog standarda. Reportaža tog lista istovremeno je prikazala poslijeratni ekonomski pad i odljev stručnih ljudi, kao i političke sukobe i propadanje jugoslavenske infrastrukture u Bosni i Srbiji.

Slike nekadašnjeg društva tako dobijaju značenje koje nadilazi retroestetiku. Mogu izražavati želju za sigurnošću i zajedničkom perspektivom budućnosti, iskazanu kroz prošlost koju osoba koja ih gleda nikada nije doživjela.

Između idealizacije i kritičkog pogleda

Izbor materijala ima veliku ulogu. Turistički film, muzički spot i propagandni prilog prikazuju različite isječke društva. Kada se nađu zajedno u nizu nostalgičnih objava, mogu stvoriti sliku skladnijeg, sretnijeg vremena.

Filozof Fredric Jameson u svojoj kritici nostalgičnih prikaza upozorava upravo na to kako pojednostavljena idealna slika može zamijeniti složenost historije. Prošlost tada postaje i roba koja zadovoljava potrebu za identitetom i smislom. Retroodjeća, muzičke kolekcije i nostalgični filmovi pretvaraju čežnju u nešto što se može kupiti.

Ipak, jugonostalgija obuhvata i spremnost na preispitivanje. Kurtović je u The Guardianu ukazala na mlađe ljude koji procjenjuju i pozitivne i negativne strane socijalističkog razdoblja. Slično tome, Pejković opisuje kako uz profile koji romantiziraju prošlost postoje i podcasti, istraživanja i filmovi koji kritički razmatraju to naslijeđe.

U „Promaji“ je to preispitivanje dobilo konkretan oblik. Javne slike prošle su kroz privatne profile na društvenim mrežama prije nego što su ponovo prikazane na starom televizoru, uz porodičnu priču Selme Sasivarevic. Između propagandnih priloga i bakinog zagrljaja postao je vidljiv sam izbor: prošlost koju mladi sami pronalaze, sastavljaju i dijele dalje.