Elias Canetti između ladina iz djetinjstva i njemačkog jezika pisanja

Kada su roditelji razgovarali međusobno, Elias ih nije mogao razumjeti. Govorili su njemački, jezik koji on sam još nije smio učiti. U svojoj autobiografiji pamti čežnju da dobije pristup njihovim razgovorima kao jednu od najsnažnijih želja iz djetinjstva. Ljutnju zbog toga što je bio isključen usmjeravao je prije svega prema majci. Kasnije ga je upravo ona podučavala.

Ladino u domu u Rustchuku

Elias Canetti rođen je 1905. u Rustchuku, današnjem gradu Ruse na Dunavu. Otac je bio imućni trgovac žitom. Porodica je pripadala sefardskim Jevrejima, s korijenima u Španiji iz koje su njihovi preci bili protjerani tokom 1400-ih godina.

Njegov prvi jezik bio je ladino, jevrejski španski. Tokom odrastanja pridružili su mu se bugarski, engleski, francuski i njemački. Porodični jezik i jezici izvan doma rano su mu pružili više različitih načina da upozna svijet oko sebe.

Majka je otvorila vrata tajnog jezika

Tokom njegovog djetinjstva porodica se preselila u Manchester. Tamo je Elias u školi naučio engleski i taj jezik je brzo postao dio njegove svakodnevice. Nakon očeve smrti majka ga je počela učiti njemački, pripremajući ga za nastavak porodičnog života u Švicarskoj i Austriji.

Poduka je postala bolna. U svojoj autobiografiji Canetti opisuje kako ga je majka tjerala da uči uz porugu i muke. Tek je kasnije shvatio da je i njoj samoj njemački bio potreban u njihovom odnosu. Bio je to jezik prisnosti koju je dijelila s njegovim ocem.

Canetti opisuje rezultat kao kasno usvojeni maternji jezik. Povezuje ga sa zahtjevima koji su nadilazili snage jednog djeteta, ali i sa sretnim razdobljem koje je uslijedilo. Prema njegovom vlastitom prikazu, upravo ga je taj slijed boli i sreće trajno vezao za njemački.

Majka mu je istovremeno dala mjesto intelektualnog sagovornika. Razgovarali su o knjigama i idejama. Njeno snažno zanimanje za pozorište i književnost zauzimalo je mnogo prostora u njihovom zajedničkom životu.

Knjige i odlazak

U svojoj recenziji Spašenog jezika Roy Johnson izdvaja tri povezujuće niti: intenzivan odnos s majkom, ljubav prema riječima i jezicima te glad za znanjem. Taj odnos uključivao je i ljubomoru i sukobe.

Prikaz školskih godina sadrži i iskustva antisemitizma te samokritične slike sveznalačkog stava samog mladog Canettija. Johnson opisuje njegovu snažnu želju za čitanjem i zaštićeni intelektualni život u Zürichu. Ali majka je na kraju željela otići odatle. Johnson opisuje kako ga je željela odvesti iz zaštićenog života među knjigama u krizom pogođenu Njemačku, gdje bi se susreo s ljudskim teškoćama. Prvi dio memoara završava odlaskom u Frankfurt.

Djetinjstvo je dobilo njemačke riječi

Njemački je postao jezik Canettijeve proze i dramskog stvaralaštva. Godine 1935. objavljen je roman Die Blendung, o poniženju i propasti jednog učenog čovjeka. Njegovo književno stvaralaštvo istraživalo je osjećanja mase, psihologiju moći i sukob pojedinca s društvom. Godine 1981. dodijeljena mu je Nobelova nagrada za književnost.

Na njemačkom se vraćao i uspomenama iz Rustchuka. U Spašenom jeziku pojavljuje se Armenac koji je cijepao drva u dvorištu i pjevao pjesme koje dječak nije razumio. Majka priča da je taj čovjek izgubio porodicu u nasilju nad Armencima u Stambolu. Kada bi spustio sjekiru, osmjehnuo bi se Eliasu, koji je čekao taj osmijeh. Odrasli Canetti dao je tom susretu mjesto u svojoj autobiografiji: pjesma iz djetinjstva ostala je dječaku nerazumljiva, ali je uspomena dobila riječi na jeziku koji je kasnije naučio od majke.