Palate koje čekaju svoje vlasnike

Od 310 punoljetnih stanovnika, u selu je svakodnevno boravilo tek dvadesetak. Takvu je sliku zabilježila Radio-televizija Srbije (RTS), srpski javni servis, u februaru 2020. u Bugarinama, zaseoku Sinoševića kod Šapca u Srbiji. Duž puta kraćeg od dva kilometra bilo je oko 50 domaćinstava. Vile su imale stotine kvadratnih metara, ali roletne su bile spuštene, a kapije zatvorene.

Većina stanovnika bila je u Beču, Njemačkoj ili Italiji. Kući su se vraćali uglavnom u augustu. Kuće su bile na jednom mjestu, a radni život na drugom.

Upravo ta podijeljenost daje posebno značenje gastarbajterskim kućama, velikim domovima koje radnici iz inostranstva grade u svom zavičaju. One komšijama pokazuju koliko je donio rad u tuđini. Ali za život u njima potrebno je nešto više od novca: mogućnost da se napusti posao kojim se te kuće plaćaju.

Kad komšijska kuća postane mjerilo

Nadmetanje se nije završavalo na kvadraturi. Kuće su morale pokazivati i odgovarajuću vrstu raskoši. Prema Kurirovom izvještaju, životinjske figure na kapijama počele su izlaziti iz mode. Gipsani lavovi i labudovi su uklanjani, dok je u unutrašnjosti sve više mjesta bilo za brendirane detalje poput Versace zavjesa. U gradnji kuća isticao se bijeli kamen.

Tako je i skupa kuća mogla zahtijevati preuređenje da bi i dalje svjedočila o uspjehu. Nije uvijek bilo dovoljno sagraditi veliko zdanje: njegov izgled mogao je izaći iz mode dok je vlasnik nastavljao raditi u drugoj zemlji.

A u kućama se boravilo sve manje. Kurir je opisao kuće koje su stajale prazne i do jedanaest mjeseci godišnje, dok su vlasnici u njima provodili od dvije sedmice do mjesec dana tokom ljeta. Bazen i skupa kapija pripadali su domu u kojem je svakodnevica uglavnom prolazila u čekanju između posjeta.

Decenije rada pretočene u kvadrate

Iza tih palata stoji duga historija odlazaka na rad u inostranstvo. U reportaži iz sela oko Požarevca, objavljenoj u novembru 2014, informativni portal Mondo opisao je kako su ljudi tokom 1970-ih i 1980-ih odlazili prvenstveno u Austriju i Italiju, ali i u Njemačku i Švicarsku. Ono što se nazivalo privremenim radom u inostranstvu za mnoge je trajalo već oko 40 godina.

Novac je i dalje stizao u zavičaj. Pretvarao se u velika zdanja, skupe ograde i mozaike na fasadama, dok su mnogi vlasnici ostajali u zemljama u kojima su radili.

U selu koje je Mondo opisao, ne navodeći mu ime, 500 kvadratnih metara djelovalo je kao donja granica za gastarbajtersku kuću. Čak je i ta veličina mogla biti nedovoljna za nekoga ko je želio da ga smatraju uspješnim. Kvadratura je postala društveno mjerilo, daleko od pitanja koliko je soba jednom domaćinstvu zaista potrebno.

Ipak, iza sličnih fasada finansijske prilike nisu bile iste. RTS je u Bugarinama zabilježio 250 stanovnika sa stalnim zaposlenjem u inostranstvu i još 50 sezonskih radnika. Među njima je bilo ljudi koji su radili kao čistači i vozači, ali i preduzetnika. Neki su gradnju kuće finansirali kreditima koje su potom morali otplaćivati nastavljajući rad u inostranstvu.

Mještanin Miloš Jovanović jednostavno je opisao posljedice u reportaži RTS-a: ljudi su radili, podigli kredite i sagradili kuće, a sada rade da bi otplatili te kredite. Kuća koja ih je vezivala za zavičaj tako je ujedno doprinosila tome da ostanu daleko od njega.

Kuće rastu, svakodnevni život se sužava

Odsustvo ipak nije značilo da su veze sa selom prekinute. Stanovnici Bugarina koji su živjeli u inostranstvu redovno su plaćali porez. Upravo time je mjesna zajednica obrazlagala svoju obavezu da izgradi trotoar i postavi zaštitnu ogradu. Na papiru su rasli i broj kuća i broj stanovnika, iako je malo ko tamo svakodnevno boravio.

Bilo je i onih koji su se zaista vratili. Mondo je opisao penzionere iz okoline Požarevca koji su živjeli u svojim velikim kućama od inostranih penzija, ponekad i uz dodatni prihod od izdavanja stana u Beču. Održavali su domove i družili se s drugim mještanima uz karte ili domine u lokalnoj kafani, tradicionalnom ugostiteljskom objektu i mjestu okupljanja.

Na drugim imanjima svakodnevni život odvijao se izvan glavne kuće. Mondo je opisao stariju ženu koja je živjela u dvorišnoj kući od oko 100 kvadratnih metara i brinula o imanju čiji su vlasnici za nekoliko godina jedva koji put navratili.

Dok su vlasnici živjeli u inostranstvu, žena je održavala imanje: veliku kuću trebalo je čuvati, a u dvorišnoj se zaista živjelo.