Zašto mladi čeznu za Jugoslavijom u kojoj nikad nisu živjeli?

Ispred Muzeja Jugoslavije u Beogradu stajao je 18-godišnji Milos Tomcic s pionirskom kapom i maramom. Došao je da stekne sliku o vremenu koje sam nikada nije doživio. „Bilo je to sjajno vrijeme. Svi su se voljeli“, rekao je za The Guardian u reportaži objavljenoj 2022. godine.

Milos je neobično jasno izrazio jugonostalgiju: čežnju za nestalom socijalističkom Jugoslavijom. Za njega je zajednička država imala uporište i u porodičnom porijeklu: majka mu je Srpkinja, otac Crnogorac, a baka Hrvatica.

No put prema prošlosti može početi i nečim mnogo svakodnevnijim od pitanja pripadnosti. Recimo, šoljicom za kafu.

Nestala zemlja dobija retro izdanje

Slovenska preduzetnica Spela Golcer sakupljala je jugoslavenske predmete za svakodnevnu upotrebu, a iz te zbirke nastao je brend Made in Yugoslavia. Kada na policama više nije bilo mjesta, počela je svoje pronalaske pokazivati na internetu. Pratioci su je pitali mogu li ih kupiti.

U ponudi je automobil Yugo dobio novi život kao motiv na majicama. Crveni kiosk K67 našao se na kalendarima, a šoljice za kafu marke Yugokeramika postale su kolekcionarski predmeti. Golcer je u novembru 2025. za list ARA rekla da od početka svog rada primjećuje sve veće zanimanje za jugoslavenski dizajn.

Nekadašnjoj zemlji tako se može približiti kroz ukus i stil. Muzika, filmovi, fotografije i sjećanja na sportske uspjehe otvaraju prostor za otkrivanje njene svakodnevne kulture. Dio privlačnosti leži i u predstavi o slobodi putovanja s jugoslavenskim pasošem.

Ta je supkultura, međutim, imala svoja mjesta okupljanja mnogo prije reportaže o prodaji retro predmeta. Portal Balkan Insight pisao je 2017. o mladima u Sarajevu koji slave 25. maj, datum službene proslave rođendana jugoslavenskog vođe Josipa Broza Tita i nekadašnji praznik Dan mladosti. Café Tito tada je već 15 godina bio mjesto godišnjih okupljanja ljudi rođenih nakon Titove smrti i raspada zemlje. Stare jugoslavenske pjesme i proslava Titovog rođendana davale su toj čežnji oblik zajedničkog rituala.

Iza predmeta stoji obećanje društvene sigurnosti

Privlačnost je i materijalna, ali u drugom smislu: posao, stan i obrazovanje.

Ta čežnja ima uporište u periodu ekonomskog rasta, povećanja industrijske proizvodnje i širenja pismenosti. Poboljšanje životnog standarda jedan je od ključnih razloga za pozitivno vrednovanje socijalističkog perioda.

To se vrijeme poredi sa životom nakon ratova. Reportaža The Guardiana iz 2022. ukazala je na ekonomski pad u velikom dijelu bivše Jugoslavije, iseljavanje visokoobrazovanih i političke sukobe koji su naročito obilježili Bosnu i Hercegovinu i Srbiju. U takvim okolnostima nekadašnja sigurnost postaje privlačna i onima koji je nikad nisu imali. Zanimanje za retro kulturu i nezadovoljstvo sadašnjošću mogu se spojiti u istoj idealiziranoj slici.

Zajedništvo pod strogim uslovima

Riječi „svi su se voljeli“, međutim, ostavljaju malo prostora za pitanje kako se država održavala na okupu.

Josip Broz Tito osnovao je socijalističku Jugoslaviju 1945. godine. Pod parolom „bratstvo i jedinstvo“ trebalo je ujediniti različite etničke i vjerske grupe. Ali taj projekat zajedništva bio je i diktatura. Vlast je nacionalistička odstupanja gušila radnim logorima, političkim procesima, pogubljenjima i zatvaranjem.

Nakon Titove smrti 1980. nacionalizam je jačao. Raspad zemlje i ratovi 1990-ih učinili su podjele nasilnim i gorkim. U nostalgičnoj slici zato se susreću stvarni društveni napredak i izrazito pojednostavljena predstava o političkom životu.

I ocjene raspada znatno se razlikuju unutar regije. Prema istraživanjima koja je The Guardian prenio 2022, 81 posto ispitanika u Srbiji i 77 posto u Bosni i Hercegovini smatralo je da je raspad bio loš za njihovu zemlju. U Sloveniji je taj udio iznosio 45 posto, a na Kosovu samo 10 posto. Gubitak Jugoslavije ni izbliza ne znači isti gubitak svuda.

Ni sama riječ jugonostalgija nije neutralna. Pregled istraživanja Yugonostalgia, objavljen kod izdavača Springer Nature, opisuje kako se taj pojam koristi kao pogrdna oznaka i način da se ljudima ospori legitimitet u javnosti. Čežnja za prošlošću tako postaje i stav u današnjim sukobima oko historije.

Za Milosa u Beogradu ipak je postojao jednostavan odgovor na pitanje pripadnosti. Zbog porodičnih veza koje prelaze granice nekoliko nekadašnjih republika, postavljeno mu je pitanje smatra li se Srbinom ili Jugoslavenom. „Jugoslavenom“, odgovorio je bez oklijevanja, prema The Guardianu. Na muzejskim stepenicama izabrao je ime nestale zemlje da opiše sebe.