Mira Furlan odbila je izabrati stranu – i morala početi iznova u SAD-u

Na telefonskoj sekretarici Mire Furlan u Zagrebu nizale su se prijetnje smrću. Bila je 1991. godina, a glumica se našla na meti javne kampanje blaćenja jer je nastavila igrati u jednoj beogradskoj pozorišnoj predstavi. Protiv nje je iskorištena i veza s rediteljem Goranom Gajićem, Srbinom po nacionalnosti. Prijetnje su na kraju presudno utjecale na odluku da napusti zemlju.

Dotad je već dobila otkaz u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu. Porodični stan preuzela je hrvatska država. Furlan i Gajić potom su se tokom 1992. preselili u SAD.

Glumački posao postao je pitanje lojalnosti

Samo nekoliko godina ranije posao ju je vezivao za Zagreb i Beograd. Krajem 1980-ih igrala je u pozorištima u oba grada, a istovremeno bila dobro poznato lice jugoslavenskog filma i televizije. Kada je izbio rat, njeno odbijanje da prestane nastupati u Beogradu pretvoreno je u pitanje kojoj strani pripada.

Furlan je rođena u Zagrebu 1955, u tadašnjoj Jugoslaviji. Njena majka Branka Weil bila je jevrejsko-srpskog, a otac Ivan Furlan slovensko-hrvatskog porijekla. Nacionalne podjele kojima se sada od nje očekivalo da se povinuje presijecale su i historiju njene vlastite porodice.

Diplomirala je na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti 1978. i postala stalna članica Hrvatskog narodnog kazališta. Televizijska serija Velo misto približila ju je širokoj publici. Priznanja su joj donijele i filmske uloge: za Kiklop i Lepota poroka dobila je filmsku nagradu Zlatna arena.

Kampanja iz 1991. bila je usmjerena i protiv nje lično. Medijska platforma Global Voices opisuje kako ju je štampa prikazivala kao izdajnicu te kako se u jednom članku njeno jevrejsko porijeklo koristilo za insinuaciju da mrzi Zagreb.

Put kroz pozorište

I u SAD-u je nastavila graditi život kroz glumu. Godine 1992. Furlan je postala članica glumačke organizacije Actors Studio u New Yorku. Iste godine kontakti iz američkog pozorišnog svijeta pomogli su joj da dobije radne dozvole potrebne za glavnu ulogu u predstavi Yerma u pozorištu Indiana Repertory Theatre. Nastupala je i na scenama u New Yorku i Los Angelesu.

Zatim je došla uloga koja joj je donijela novu međunarodnu publiku: ambasadorice naroda Minbari, Delenn, u naučnofantastičnoj seriji Babylon 5. Furlan je glumila u svih pet sezona serije i u nekoliko pratećih televizijskih filmova. Ta uloga dala je kontinuitet njenoj američkoj karijeri tokom većeg dijela 1990-ih.

U periodu 2004–2010. povremeno se pojavljivala kao Danielle Rousseau u seriji Lost. Zahvaljujući tim dvjema serijama postala je poznata gledaocima daleko izvan kruga publike koja je pratila njene jugoslavenske uloge. Predavala je i na filmskim akademijama u Los Angelesu i New Yorku.

Istovremeno je ponovo počela raditi u Hrvatskoj. Godine 2002. vratila se kako bi igrala glavnu ulogu u Euripidovoj Medeji, u produkciji teatra Ulysses glumca i reditelja Rade Šerbedžije. Kasnije je radila i u Hrvatskom narodnom kazalištu u Rijeci. Tamo je odigrala svoju posljednju pozorišnu ulogu, u predstavi Vježbanje života – drugi put.

Mira Furlan umrla je u svom domu u Los Angelesu 20. januara 2021, u dobi od 65 godina, od komplikacija groznice Zapadnog Nila. Tek nakon njene smrti u medijima su se pojavila službena izvinjenja zbog postupanja prema njoj početkom 1990-ih.

Život ispričan sinu

Furlan je ujedno radila na tome da sama ispriča svoju priču. Pisala je kolumne za list Feral Tribune, kasnije sabrane u knjizi Totalna rasprodaja. U autobiografiji Voli me više od svega na svijetu više prostora dobile su priče o djetinjstvu, glumi i egzilu.

Na pisanje ju je ohrabrio sin Marko. U početku je knjigu zamišljala kao pismo njemu. Tako je njena priča dobila konkretnog čitaoca: nekoga ko bi mogao razumjeti šta se dogodilo prije njegovog rođenja i iz kakvog su svijeta došli njegovi roditelji.

Književni portal Moderna vremena u svojoj recenziji tumači autobiografiju kao pokušaj suočavanja s boli, pred sobom i pred čitaocima. Posebno ističe izdaju ljudi koje je Furlan smatrala prijateljima i kolegama. U knjizi se uspjesi u SAD-u prepliću s iskustvom gubitka osjećaja pripadnosti.

U uvodnom pismu Furlan se pita i treba li sinu uopće ostaviti takvo naslijeđe. „Treba li ti taj teški prtljag, prtljag koji tvoja mama vuče sa sobom cijeli život?“ pita ga u odlomku koji prenosi izdavačka kuća Fraktura. Ipak, nastavlja mu pisati: o porodici, poslu i svijetu prije odlaska u egzil. Marko dobija priču o životu koji je prethodio njegovom, a majčina pitanja ostaju u tekstu.