Nakon godina u inostranstvu – oni koji se vraćaju na Balkan i grade nešto novo

Odlazak sa Balkana dio je porodične istorije mnogih generacija. Nekima je razlog bio rat i nesigurnost, drugima posao, obrazovanje ili mogućnost da izgrade stabilniji život negdje drugo.

Švedska, Njemačka, Austrija, Švicarska i Nizozemska postale su novi domovi. Djeca su tamo odrasla, karijere su izgrađene, a svakodnevni život se promijenio.

Ali kod nekih se nakon godina provedenih vani pojavi pitanje koje ide u suprotnom smjeru:

Šta bi se dogodilo kada bismo se vratili?

Ne da bismo pokušali živjeti tačno onako kako smo nekada živjeli, nego da bismo nešto od onoga što smo stekli vani donijeli sa sobom.

Kod kuće – ali ne sasvim kao nekada

Povratak nakon mnogo godina u inostranstvu rijetko je jednostavan kao preseljenje na mjesto koje već dobro poznajemo.

Grad može biti isti, porodica i dalje tu, a jezik potpuno prirodan. Ali osoba koja se vraća više nije ista.

Nakon godina provedenih u Švedskoj ili nekoj drugoj evropskoj zemlji čovjek se često navikne na drugačiji način rada, odnos s institucijama i druga očekivanja kada su u pitanju usluga, vrijeme i odgovornost.

Zbog toga povratak može istovremeno djelovati i poznato i strano.

Poznajete kulturu, ali vas počnu nervirati stvari koje ste nekada smatrali normalnim. Kod kuće ste, ali u sebi nosite još jedan sistem.

Od Göteborga do Mostara

Senad Šantić jedan je od primjera kako takav povratak može postati početak nečeg novog.

U Švedsku je stigao kao dijete, nakon što je njegova porodica tokom rata napustila Mostar. Odrastanje, obrazovanje i veliki dio profesionalnog iskustva stekao je u Švedskoj, ali veza s Bosnom i Hercegovinom nikada nije nestala.

Kasnije se vratio u Mostar i učestvovao u izgradnji tehnološke kompanije ZenDev.

Veliki dio poslovanja bio je usmjeren prema švedskom tržištu, dok se posao obavljao iz Mostara.

Tako je nastao model koji mnogo govori o današnjoj dijaspori.

Više nije uvijek potrebno birati između Švedske i Balkana.

Klijenti mogu biti u Göteborgu ili Stockholmu, dok tim radi iz Mostara.

Ono što su nekada bila dva odvojena života može danas postati dio istog poslovnog sistema.

Hrvatska – povratak postaje vidljiv trend

U Hrvatskoj se razvoj vidi i kroz brojke.

Kroz državni program Biram Hrvatsku hiljade ljudi dobile su podršku za povratak i pokretanje vlastitog posla. Do 2026. više od 1.700 povratnika pokrenulo je poslovanje uz pomoć tog programa.

Mnogi se vraćaju iz Njemačke, Austrije, Irske i Švicarske.

Zanimljivo nije samo to da se ljudi vraćaju, nego i šta sa sobom donose.

Električar koji je radio u Njemačkoj može se vratiti s drugačijim rutinama u planiranju i odnosu prema klijentima. Neko ko je radio u Nizozemskoj može izgraditi tehnološku kompaniju. Drugi se vraćaju s kapitalom, jezicima i poslovnim kontaktima koji im omogućavaju da rade za tržišta daleko izvan mjesta u kojem žive.

Povratak tako postaje i oblik prenosa znanja.

Kada se karijera vrati zajedno s čovjekom

Goran Lončarić još je jedan primjer.

Nakon mnogo godina provedenih u SAD-u i Švedskoj vratio se u Hrvatsku kako bi radio na velikom digitalnom projektu u telekomunikacijskom i bankarskom sektoru.

Njegova priča nije klasična priča o povratniku koji otvara mali porodični biznis.

U njegovom slučaju radilo se o tome da međunarodno iskustvo prenese u veliki postojeći poslovni sistem.

To pokazuje koliko je grupa povratnika zapravo raznolika.

Jedni otvaraju restorane, građevinske firme ili radionice. Drugi rade u IT-u, finansijama, istraživanju ili digitalnom razvoju.

Zajedničko im je da godine provedene u inostranstvu nastavljaju oblikovati način na koji rade i nakon povratka.

Zašto se ljudi vraćaju?

Rijetko postoji samo jedan razlog.

Za neke je to porodica i želja da djeca odrastaju bliže bakama i djedovima. Drugi već imaju kuću ili stan na Balkanu, što povratak čini finansijski lakšim.

Neki se vraćaju nakon što su u inostranstvu stekli kapital. Drugi mogu raditi na daljinu i više ne moraju živjeti u istoj zemlji u kojoj se nalazi njihov poslodavac.

A ponekad je razlog mnogo jednostavniji.

Žele više vremena.

Blizinu porodice.

Drugačiji tempo života.

Ipak, povratak se iz daljine lako romantizira.

Niže plate, skupe nekretnine u atraktivnim područjima, slabije javne usluge i komplikovana administracija mogu brzo promijeniti sliku.

Ono što tokom tri sedmice godišnjeg odmora djeluje jednostavno ne mora biti jednostavno kada tako živite cijelu godinu.

Ono što počinje nedostajati iz Švedske

Mnogi povratnici tek nakon preseljenja primijete koliko im počinju nedostajati stvari o kojima u Švedskoj gotovo nisu razmišljali.

Digitalne usluge institucija. Predvidiva pravila. Uslovi rada. Osjećaj da se zakazani termin uglavnom zaista održava u dogovoreno vrijeme.

To ne znači da je Švedska bolja u svemu ili da je Balkan lošiji.

Znači da nakon mnogo godina čovjek nauči cijeniti stvari koje je ranije uzimao zdravo za gotovo.

Istovremeno, na Balkanu ponovo pronalazi ono što mu je nedostajalo u Švedskoj: spontanost, blizinu porodice, duge večeri s ljudima, klimu i osjećaj da svakodnevica ne mora uvijek biti isplanirana sedmicama unaprijed.

Povratnik se često nađe upravo između ta dva načina života.

Dvije zemlje, a ne izbor jedne

Za sve veći broj ljudi rješenje zato nije da izaberu jednu zemlju i zauvijek napuste drugu.

Umjesto toga grade život između njih.

Neko može imati firmu u Bosni i klijente u Švedskoj. Porodica može veći dio godine živjeti u Hrvatskoj, a zadržati posao, penziju ili stan u Skandinaviji. Neko drugi putuje između Sarajeva i Stockholma ili Zagreba i Malmöa.

Savremeni život dijaspore učinio je granicu između "kod kuće" i "u inostranstvu" mnogo manje jasnom.

Nije neobično da se obje zemlje osjećaju kao dom – a ponekad i da nijedna ne djeluje potpuno kao dom.

Od odliva mozgova prema nečemu drugom

Balkan se dugo opisuje kroz pojam odliva mozgova – mladi i obrazovani ljudi napuštaju region i sa sobom odnose znanje.

Povratnici pokazuju i drugu stranu migracije.

Znanje koje ode iz neke zemlje ne mora biti zauvijek izgubljeno.

Može se vratiti.

Ponekad nakon pet godina, ponekad nakon dvadeset.

Kada se vrati, često dolazi zajedno s iskustvom koje bez života u inostranstvu ne bi bilo moguće steći.

U najboljem slučaju iz toga nastaju nove firme, radna mjesta, međunarodne mreže i drugačiji način razmišljanja o poslovanju.

To još nije dovoljno da riješi demografske probleme regiona.

Ali svaki takav povratak mijenja sliku migracije kao putovanja samo u jednom smjeru.

Vratiti se ne znači vratiti se unazad

Možda upravo to najbolje opisuje današnje povratnike.

Oni se ne vraćaju u potpuno isti život koji su nekada napustili.

Promijenili su se oni, a promijenila su se i mjesta u koja se vraćaju.

Godine provedene u Švedskoj, Njemačkoj, Nizozemskoj ili negdje drugo ne mogu se izbrisati.

A možda ih i ne treba brisati.

Za neke najveća vrijednost povratka upravo je mogućnost da spoje dva svijeta: sigurnost i iskustvo života u inostranstvu s blizinom, jezikom i odnosima na Balkanu.

Povratak tada nije kraj migracijske priče.