Nositi dva svijeta: O očekivanjima, odgovornosti za prevođenje i životu između

Službeno pismo iz Försäkringskassan (švedski fond socijalnog osiguranja) ili Skatteverket (švedska poreska uprava) nerijetko je ležalo otvoreno na kuhinjskom stolu prije nego što bi večera bila gotova. Sjediti kao dijete ili tinejdžer s rječnikom i objašnjavati roditeljima odluke nadležnih institucija za mnoge pripadnike druge generacije balkanske dijaspore u Švedskoj i ostalim nordijskim zemljama bio je sasvim uobičajen dio odrastanja. Bez obzira na to je li porodica došla tokom radne imigracije iz tadašnje Jugoslavije 1960-ih i 70-ih godina ili je izbjegla od ratova 1990-ih, velika odgovornost za snalaženje u društvu često se prebacivala na mlade kako je njihovo znanje švedskog napredovalo brže od roditeljskog.

Već u ranoj dobi oblikovala se dvostruka uloga: očekivalo se da budu veza porodice s nordijskom državom blagostanja, a istovremeno i da unutar doma njeguju porodične tradicije, norme i odanost. Upravo u tom prostoru napetosti mnogi su odrasli – neprestano balansirajući između dva različita sistema pravila u kojima se očekivanja nerijetko sukobljavaju.

Sudar dva sistema normi

U istraživanjima se ovo iskustvo često opisuje kao bikulturni normativni sukob. U praksi to znači da se pojedinac nađe u situacijama u kojima poštovanje vrijednosti i pravila jedne kulture može biti shvaćeno kao odstupanje od vrijednosti i pravila druge.

U školama i javnim raspravama u nordijskim zemljama mladi se rano susreću s idealima koji podstiču samostalnost, rano osamostaljivanje i individualne životne izbore. Nasuprot tome, u mnogim porodicama s Balkana često prevladava kolektivistički porodični ideal sa snažnom povezanošću, poštovanjem starijih i izraženim osjećajem dužnosti prema rodbini. Kada se ove norme sudare, može se javiti osjećaj života između – doživljaj da u očima okoline niste u potpunosti Šveđanin, a da pri posjeti rodbini niste ni 'dovoljno' povezani s kulturom i jezikom zemlje porijekla.

Tri oblika stresa koja iscrpljuju psihu

Stalno snalaženje između različitih očekivanja ostavlja trag na psihičkom blagostanju. U istraživanjima se obično razlikuju tri oblika stresa koji mogu pogoditi osobe migrantskog porijekla:

• Manjinski stres: Hronično opterećenje koje nastaje zbog predrasuda, mikroagresija ili osjećaja da pred većinskim društvom stalno morate predstavljati svoje porijeklo.
• Akulturacijski stres: Opterećenje koje nastaje pri samom prilagođavanju novoj zemlji i njenim kulturnim kodovima – stres koji je roditeljska generacija često nosila sa sobom.
• Bikulturni stres: Stres koji prvenstveno pogađa drugu generaciju, koja bez poteškoća vlada jezikom i kulturnim kodovima nordijskog društva, ali je razdiru suprotstavljene odanosti između kolektivnih zahtjeva porodice i individualističkih normi okoline.

Kada mladi odrasli nemaju prostor u kojem mogu izraziti ova iskustva, ta podvojenost može stvoriti usamljenost, osjećaj krivice zbog roditeljskih žrtava i osjećaj nedoraslosti.

Od podvojenosti do objedinjene snage

Iskustva suočavanja s ovom podvojenošću veoma se razlikuju. Sociološke studije pokazuju da mladi s korijenima u dijaspori razvijaju različite pristupe. Neki povremeno osjećaju mučan sukob identiteta, dok drugi rano pronalaze sigurno uporište u svojim korijenima, a istovremeno su ostvareni i aktivno učestvuju u profesionalnom i društvenom životu nordijskih zemalja.

Istraživanja sve više ističu resurse koje život između nosi sa sobom. Višejezičnost i sposobnost prelaska između različitih kulturnih kodova jačaju kognitivnu fleksibilnost, empatiju, pregovaračke sposobnosti i interkulturnu kompetenciju. Onaj ko je naučio razumjeti i jezik švedskih institucija i nijanse porodične dinamike nosi sa sobom jedinstven društveni dar.

Biti vlasnik vlastite priče

Pronaći svoje mjesto ne znači biti prisiljen birati stranu između nordijske svakodnevice i korijena na Balkanu. Prije je riječ o tome da sebi dopustite da budete i jedno i drugo. Kada nevidljiva odgovornost koju su mnogi nosili od djetinjstva postane vidljiva, osjećaj krivice može se pretvoriti u razumijevanje. Život između ne mora biti praznina između dvije stolice, nego može postati samostalan i obogaćujući oslonac.