Novak Djokovic – od beogradskih skloništa do vrtića na selu

Maj 1999. NATO bombarduje Beograd, a Novak Djokovic u teniskom klubu u kojem je odrastao slavi dvanaesti rođendan. Usred rođendanske pjesme iznad njih preleće avion. Djokovic je kasnije novinaru Grahamu Bensingeru ispričao da su nakon mjesec dana prestali reagovati na eksplozije.

Bombardovanje je trajalo 78 dana, od marta do juna.

Noći kod djeda

U beogradskom naselju Banjica živio je Djokovicev djed Vladimir, kojeg su zvali Vlada. Kod njega su boravili Novak i njegova mlađa braća Marko i Djordje dok su roditelji radili na Kopaoniku. Otac Srdjan i majka Dijana danju su držali časove skijanja, a uvečer posluživali pizzu kako bi izdržavali porodicu i plaćali teniske treninge najstarijeg sina.

Djedov dom dobio je i drugu ulogu. Kada bi se oglasile sirene za zračnu opasnost, rodbina i komšije okupljali su se u podrumu, iza nekoliko čeličnih vrata. Zgrada u kojoj je porodica živjela nije imala sklonište, pa su noću iznova morali tražiti zaklon u blizini.

Djokovic se u intervjuima više puta vraćao na jednu od prvih noći bombardovanja. Snažna eksplozija natjerala je njegovu majku da tako naglo ustane da je udarila glavom i izgubila svijest. Djeca su plakala dok joj je otac pomagao da dođe sebi. Potom je porodica morala izaći.

Dok su bježali, Novak se spotaknuo. Još nije bio napunio dvanaest godina. Porodica je nastavila dalje ne čuvši njegove povike. Kada se okrenuo, vidio je avion kako ispušta dvije bombe prema obližnjoj bolnici, ispričao je u dokumentarnom filmu Novak Djokovic: The Wolf in Winter.

To sjećanje ostalo je s njim, kao i strah od iznenadnih glasnih zvukova. Ipak, i u takvim okolnostima nastavio je uvježbavati udarce i kretanje. Ustajao je u zoru kako bi trenirao dok je mirno i tražio terene na kojima se moglo igrati, ponekad i na mjestima gdje su bombe već pale.

Dijete s odgovornošću odraslog čovjeka

Kasnije tokom 1999. Djokovic je napustio Srbiju i otišao u tenisku akademiju Nikija Pilica u Münchenu. Treninge je mogao nastaviti u drugačijem okruženju, ali finansijske teškoće porodice pratile su ga i tamo.

U dokumentarcu Djokovic govori da je njegov otac pozajmljivao novac od kriminalaca kako bi finansirao njegov teniski razvoj. Porodične rezerve odlazile su na otplatu dugova. Otac je jednom okupio porodicu i objasnio im da im je ostalo samo deset njemačkih maraka. Ipak, obećao je da će nastaviti plaćati, pod uslovom da se sin potpuno posveti tenisu.

Djokovic je opisivao kako je već s trinaest godina morao postati ozbiljniji i ponašati se kao odrasla osoba. U ranim televizijskim snimcima prikazanim u dokumentarcu pitaju ga kako doživljava tenis. Za njega je to odgovornost. Cilj mu je postati šampion.

Danas ima 39 godina. Pobjedom na US Openu 2023. stigao je do 24 Grand Slam titule u pojedinačnoj konkurenciji i izjednačio rekord teniserke Margaret Court. U januaru 2026. postao je najstariji muškarac koji je stigao do finala Australian Opena.

Istovremeno, već godinama traje rad na tome da više djece dobije priliku da pohađa vrtić.

Mjesto i za djecu sa sela

Djokovic je osnovao fondaciju Novak Djokovic Foundation. Fondacija gradi i obnavlja vrtiće u Srbiji, oprema ih za igru i učenje te obučava odgajatelje.

Rad fondacije ne staje na granicama Srbije. Kada su u maju 2014. poplave pogodile region, fondacija je za tri mjeseca prikupila više od 1,5 miliona dolara. Novac je otišao na ponovno otvaranje i obnovu škola: prema podacima fondacije, više od 2 000 djece u Srbiji i Bosni i Hercegovini vratilo se u školske klupe, a više od 1 000 djece u Hrvatskoj dobilo je sredstva za zaštitu od bolesti.

Potrebe su velike. Fondacija na svojoj internetskoj stranici navodi da svako drugo dijete u Srbiji nema mogućnost da ide u vrtić. Među djecom iz seoskih domaćinstava, tek svako četvrto ima pristup predškolskom obrazovanju.

U seoskim sredinama prepreke se prepliću. Opštine raspolažu ograničenim novcem, prostorije mogu biti dotrajale, a oprema zastarjela.

Zato fondacija od 2013. provodi Schools of Life, projekt pod nadzorom Ministarstva prosvjete Srbije. Namijenjen je djeci uzrasta od tri do pet i po godina koja ranije nisu bila uključena u predškolske programe.

Rad počinje u saradnji s lokalnim vlastima: gdje su potrebe najveće i postoji li zgrada koja se može preurediti ili zemljište na kojem se može graditi? Lokalna zajednica osigurava prostor ili parcelu i potrebne dozvole. Nakon toga slijede građevinski radovi, zapošljavanje i obuka odgajatelja.

Fondacija sarađuje i sa Svjetskom bankom i Ministarstvom prosvjete na projektu inkluzivnog predškolskog obrazovanja, čiji je cilj da najmanje 3 000 djece dobije pristup vrtiću. Sporazum o partnerstvu potpisan je 2021; prema podacima fondacije, zahvaljujući toj saradnji već su hiljade djece uključene u predškolske programe.

Kada zgrada postane vrtić

Roditelji dobijaju podršku kroz programe Support, Not Perfection i The Path of a Champion. Stručno usavršavanje odgajatelja drugi je dio tog rada. Uz zgradu su potrebni i odrasli koji mogu organizovati i voditi rad s djecom.

Finansiranje je uređeno na poseban način. Prema fondacijskom „obećanju od 100 posto“, donacije u cijelosti idu za rad s djecom, dok osnivači pokrivaju operativne troškove. Projekte podržavaju privatne donacije i sponzorstva.

Kada se prostor preuredi, u njemu zato trebaju biti i obučeni odgajatelji, knjige i igračke za svakodnevni rad. Saradnja s lokalnim vlastima treba osigurati da vrtić nastavi raditi i kada ga prva generacija djece preraste. Tada u iste prostorije može doći nova grupa.