Prevoditeljica, majka i svjedok – kakav prostor za djelovanje ima Aida?

Razgovor o filmu u švedskoj studentskoj grupi može biti osjetljiv kada se priča dotiče ratova prisutnih u porodičnim sjećanjima učesnika. Osoba koja ima korijene u Bosni i Hercegovini ili drugim dijelovima Balkana ne treba biti primorana da grupi bude vodič kroz historiju. Razgovor o filmu Quo vadis, Aida? umjesto toga može početi od onoga što je svima pred očima: jednog lika, njenih izbora i načina na koji film prikazuje njihove granice.

Film Jasmile Žbanić premijerno je prikazan u takmičarskom programu filmskog festivala u Veneciji 2020. Aida, koju glumi Jasna Đuričić, izmišljena je nastavnica iz Srebrenice koja radi kao prevoditeljica za UN. Kada stanovnici Srebrenice potraže zaštitu u obližnjoj bazi UN-a, ona pokušava osigurati sigurnost svom mužu i njihovoj dvojici sinova. Prenosi tuđe riječi dok je njenim najbližima potrebna zaštita.

Prema Deep Focus Review, film je inspirisan pričama prijatelja i preživjelih te knjigom Hasana Nuhanovića o Srebrenici i međunarodnoj zajednici. To Aidu ne čini predstavnicom svih koji su tamo bili. Njena priča, međutim, pruža polazište za istraživanje jezika, odgovornosti i sjećanja – i za razlikovanje onoga što čovjek pokušava učiniti od onoga o čemu zaista može odlučivati.

Prenositi riječi ne znači donositi odluke

Kao prevoditeljica UN-a, Aida je blizu komunikacije, ali blizina nije isto što i kontrola. Deep Focus Review opisuje kako mora prenositi poruke s kojima se ne slaže ili za koje zna da su neistinite. Recenzija ističe njene istovremene uloge službenice, majke, supruge, građanke i svjedoka.

Ista recenzija opisuje kako su komandanti Karremans i major Franken toliko zaokupljeni pravilima i procedurama da ne vide, ili odlučuju ignorisati, ono što se događa oko njih. Ta razlika je važna: njihovo postupanje ne treba olako opisivati kao nemoć.

Jedno moguće tumačenje jeste da film pravi razliku između onoga ko prenosi poruku i onoga ko je odgovoran za odluku koja stoji iza nje. Aida može govoriti, prevoditi i pokušavati uticati, a da time ne određuje ishod.

Za čitaoca koji se kreće između više jezika ta razlika može biti konkretno polazište za pristup filmu, bez izjednačavanja svakodnevne jezičke odgovornosti s Aidinom situacijom. U razgovoru o porodičnim pričama može se postaviti i pitanje ko je prenosio informacije, a ko je zaista imao moć da djeluje.

Odlučnost u djelovanju bez obećanja spasa

Aidini pokušaji da zaštiti muža i njihove sinove provlače se kroz cijelu priču. Deep Focus Review smatra da njene različite uloge unose ljudsku perspektivu u prikaz koji bi inače mogao biti hladno novinarski.

Film se može tumačiti kao poziv da se prepozna odlučnost u djelovanju, a da se uspjeh ne zahtijeva kao njen dokaz. Pokušati zaštititi nekoga nije isto što i moći odrediti ishod. Predstava da majčina volja može savladati sve prepreke nosi rizik prebacivanja odgovornosti na onu koja traži zaštitu, umjesto usmjeravanja pažnje na okolnosti u kojima se nalazi.

Aidi zato treba dopustiti da bude zaseban izmišljeni lik, a ne model za to kako su bosanske žene postupale ili trebale postupati. Ta perspektiva korisna je i kada se o porodičnim pričama razgovara među generacijama: kako govorimo o ljudskim izborima, a da ih naknadno ne tretiramo kao slobodne ili sigurne?

Zajednička tuga ne znači istovjetna iskustva

New Eastern Europe opisuje široki kadar s više žena, među kojima su udovice i majke koje su izgubile djecu. Recenzija tumači taj kadar kao izraz zajedničke patnje i opisuje Aidinu bol kao istovremeno preveliku za jednu osobu i daleko od neuobičajene u Srebrenici 1995.

Ovdje postoji razlika između zajedničkog i istovjetnog. Kolektivna tuga može učiniti vidljivim razmjere katastrofe, a da iskustvo svakog čovjeka ne postane isto. Aidina uloga svjedoka može se razumjeti i kao posmatranje i nošenje saznanja, a ne samo kao mogućnost da interveniše.

U studentskoj grupi, filmskom klubu ili razgovoru kod kuće u Švedskoj ili Nordijskim zemljama film može biti zajedničko polazište. Niko se ne mora prepoznati, iznositi svoje porijeklo ili drugima objašnjavati historiju. Za porodične priče ima mjesta ako ih neko sam želi podijeliti. Ali razgovor može biti smislen i kada ostane na filmskim prizorima i pitanjima odgovornosti, brige i sjećanja.