Znanje švedskog u brizi o starijima: na koga se zahtjev odnosi i ko je odgovoran?

Šta važi od 1. jula 2026?

Zahtjev za znanjem jezika propisan je u 8 kap. 4 a § socialtjänstlagen, švedskog zakona o socijalnim uslugama. Pružalac usluga brige o starijima mora raditi na tome da osoblje koje pruža te usluge zna švedski u mjeri potrebnoj za obavljanje svojih zadataka.

Ta obaveza važi i za općinske službe i za privatne pružaoce koji obavljaju poslove iz nadležnosti općine. Poslodavac je odgovoran za rad na tome da i novo i postojeće osoblje stekne odgovarajuće znanje jezika.

Ključna je formulacija „raditi na tome“. Procijenjeno je da bi strogi jezički uslov pri zapošljavanju mogao ugroziti mogućnost osiguravanja dovoljnog broja zaposlenih. Poslodavac istovremeno ostaje odgovoran za odgovarajuće obrazovanje i iskustvo osoblja, kao i za kvalitet usluga.

Koja je uloga nivoa B2?

Vlada je ovlaštena da propisima odredi koji je nivo znanja odgovarajući. U prijedlogu zakona o zahtjevu za znanjem jezika vlada ocjenjuje da bi to trebao biti nivo B2 prema Zajedničkom evropskom referentnom okviru za jezike, na švedskom skraćeno GERS.

I u izvještaju stručne komisije se predlaže da se u socialtjänstförordningen, uredbi o socijalnim uslugama, propiše nivo B2. Sama zakonska odredba obavezu definiše kroz znanje švedskog koje je potrebno za pružanje usluga brige o starijima.

Radni zadaci određuju na koga se zahtjev odnosi

Obuhvaćeno je sve osoblje koje pruža usluge brige o starijima, bilo da obavlja uslužne poslove ili pruža ličnu njegu. To, između ostalog, uključuje:

• osoblje na radnim mjestima undersköterska i vårdbiträde, koje obavlja poslove njege i pomoćne poslove u njezi,
• osoblje na radnim mjestima omsorgsbiträde i äldreassistent, koje pruža pomoć i podršku starijima,
• uslužno osoblje koje pruža usluge brige o starijima.

Presudno je, dakle, šta radite, a ne samo naziv vašeg radnog mjesta.

Izuzeća se zasnivaju na istoj podjeli. Zahtjev ne obuhvata osoblje koje u pravilu ne pruža usluge brige o starijima, poput domara ili osoblja u trpezariji u posebnom smještaju za starije. Isto važi za osoblje zaduženo za čišćenje koje obavlja isključivo poslove izvan tih usluga.

Ovaj jezički zahtjev ne odnosi se ni na povezanu zdravstvenu zaštitu u nadležnosti općine. Zato je u posebnom smještaju za starije važno razlikovati usluge brige o starijima koje pripadaju socijalnim službama od zdravstvene zaštite koju osigurava općina.

Šta poslodavac treba uraditi?

„Raditi na tome“ znači da pružalac usluga mora sistematski i kontinuirano raditi na jezičkom usavršavanju osoblja. To može uključivati utvrđivanje jezičkih kompetencija zaposlenih, procjenu potrebne podrške te izradu procesa i procedura za jezičko usavršavanje.

Zakon ne zahtijeva da svi procesi i procedure budu spremni već na dan njegovog stupanja na snagu, 1. jula 2026. Riječ je o trajnoj obavezi: pružalac usluga utvrđuje potrebe i nastavlja raditi na njima.

Kako pokrenuti razgovor na radnom mjestu

Ako radite u sektoru brige o starijima, razgovor s neposredno nadređenom osobom konkretan je prvi korak za uključivanje u jezičko usavršavanje na radnom mjestu. Razgovarajte ovim redoslijedom:

1. Pođite od svojih radnih zadataka. Zatražite objašnjenje koji od vaših zadataka spadaju u usluge brige o starijima i time podliježu zahtjevu za znanjem jezika.
2. Pitajte kako se utvrđuju jezičke potrebe. Zatražite informacije o tome kako se na vašem radnom mjestu procjenjuje kakvo znanje švedskog zadaci zahtijevaju i koja je podrška potrebna osoblju.
3. Razgovarajte o konkretnoj podršci. Pitajte koje aktivnosti za jezičko usavršavanje poslodavac nudi, kako će se provoditi i kako će se pratiti napredak.

Ako trebate usavršiti švedski za posao, počnite od zadataka pri kojima se ta potreba primjećuje, a zatim zatražite od nadređene osobe da objasni naredne korake podrške. Tako će razgovor imati konkretno polazište u poslovima brige o starijima i u odgovornosti koju poslodavac ima i nakon vašeg zaposlenja.